GOLUBOVI VISOKOLETAČI

Srpski visokoletač

golub-srpski-visokoletac

Uzgoj golubova visokoletača u sportske svrhe veoma je rasprostranjen u Srbiji pa se slobodno može reći da se najveći broj golubara kod nas bavi njima, odnosno srpskim visokoletačima. Kod ovih golubova se ceni dužina i visina leta jer visokoletače karakteriše dug let u velikim visinama u koje se veoma brzo podižu. Zato serijal tekstova o tim plemenitim pticama i počinjemo sa njima.

Piše Miroslav Lukić, odgajivač srpskih visokoletača/Foto Zvonko Perge

Prema načinu leta letače delimo na sledeće grupe rasa: visokoletače, kružne letače, prevrtače i pismonoše. Visokoletače karakteriše dug let u velikim visinamau koje se veoma brzo podižu, a u koje spada i srpskki visokoletač kao jedna od najzastupljenijih rasa u nas.

Srpski visokoletač se ubraja među najstarije domaće golubove, a istovremeno je priznat kao najbolji jugoslovenski visokoletač.

Što se tiče njegovo porekla mišljenja su oprečna. Po nekim autorima i odgajivačima ova rasa potiče od poznatih turskih letača, a koje su srpski odgajivači prihvatili posle povlačenja Turaka iz Srbije i ukrštali sa domaćim golubovima.

Neki odgajivači smatraju da je ova rasa nastala ukrštanjem isključivo domaćih golubova, bez primesa krvi turskih golubova.

Postoje podaci da je rasa nastala oko 1800. godine, a njen nastanak je vezan za Beograd, Zemun, Obrenovac i Pančevo.

U toku uzgoja i evolucije rase odstranjene su prevrtačke osobine kod tih golubova, jer su štetile visokom i dugom letu. Kasnije su, radi poboljšanja letačkih odlika, korišteni letači doneti iz Grčke i Mađarske. U želji da se stvori što bolji letač, eksterijerne odlike ovog goluba su zapostavljene.

Godine 1910. osnovano je Prvo srpsko društvo odgajivača golubova u Beogradu. Ovo društvo je postavilo temelje organizovanom održavanju takmičarskih letova.

Između dva svetska rata postojala su pravila po kojima su se vršila takmičenja u letu, ali zvanični standard rase nije postojao pa se ovi golubovi nisu mogli izlagati na izložbama.

Savez odgajivača ove rase osnovan je 1963. godine u Beogradu i okupljao je devet društava. Godine 1965. osniva se "Savez sportskih društava odgajivača golubova visokoletača Srbije". U trenutku osnivanja Savez je imao 13, dok danas on broji više od 500 društava sa oko 25.000 odgajivača. Zanimljivo je da odgajivači bilo koje druge tadašnje jugoslovenske, a i strane rase, nisu ni toliko masovni, ni tako dobro organizovani.

Savez je formiran sa ciljem da objedini postojeće odgajivače, da omasovi uzgoj, da usavrši letačka svojstva i izradi izložbeni standard. Prvi standard rase, na predlog stručne komisije od deset članova, usvojen je 1972. godine i njega je verifikovao Savez odgajivača golubova, živine, ptica i kunića Jugoslavije, a ubrzo je objavljen i u inostranstvu.

Postoje dva dela standarda. Prvi propisuje let, dok drugi deo standarda obrađuje eksterijerne odlike rase.

Pravilnik o takmičenju detaljnije obrađuje pravila takmičenja i ocenski karton koji je specifičan i omogućuje ocenu na osnovu overenog leta do 80 bodova i ocenu eksterijera do 20, od ukupno 100 bodova. Na taj način naglašena je njegova letačka vrednost u odnosu na eksterijerne odlike.

Što se tiče standarda opšte osobine su da je to golub visokog, dugog, grupnog i kružnog leta. Telo mu je jako, ni krupno ni sitno, čvrsto i mišićavo.

Glava ovog goluba je srednje veličine, zaobljena, čelo dosta izbočeno i široko, ćuba (kapa) široka, lopatasta i šiljata.

Oči su biserne boje, očni okviri su beložute boje do sivoplavičaste. Kljun mu je snažan, srednje dužine, malo povijen, a boja u skladu sa bojom perja.

Vrat je srednje dužine, srednje snažan. Grudi su široke, snažne i zaobljene.

Krila su duga, široka, snažna, priljubljenja uz telo i leže na repu.

Rep je dug, kompaktan (skupljen) u blagom padu, duži za oko dva centimetra od krila i ima 12 do 16 pera.

Perje je čvrsto, sjajno i glatko, dobro prileže uz telo.

Boje i šare su različite. Javljaju se u različitim kombinacijama, kao i jednobojni primerci. Uobičajeni su specifični nazivi boja i kombinacija boja koji potiču još iz turskog doba.

Postoji nekoliko osnovnih boja: arap-crna; tekir-plavo-kovana, svetla do tamna; mavijan-plava sa crnim prugama; darčin-cvrvena; bakarlija-tamna i svetla bakarno crvena, kulan-svetla i tamna, beaz-bela; boz-siva, pepeljasta, sivo-mrka naudijan-tamno siva.

Da bi se naglasilo da je golub jednobojan uz jedan od gornjih naziva za boju, dodaje se izraz "duz" (duz mavijan-jednobojan plavi golub).

Kod dvobojnih primeraka, zavisno od kombinacije boja, postaje i specifični nazivi.

Greške koje se tiču leta su izostavljanje visokog leta i let kraći od minimalno propisanog vremena (četiri sata).

Greške vezane za eksterijer su suviše krupno ili suviše sitno telo, mala glava, usko čelo, žute ili crvene oči, plitko ili duboko usađena ćuba, dug i tanak kljun, viseća krila, operjane noge, neodređene boje i neravnomerne šare.

Osnovni cilj stvaranja ove rase i njene dalje selekcije je bio da se stvori golub koji će imati visok i dug kružni let. Što se tiče ovog goluba mislim da je to u potpunosti ostvareno.

Jeste li već pročitali…

...da naš domaći golub vodi poreklo od divljih golubova koji su bili rasprostranjeni po svim tropskim i umerenim područjima zemljine kugle. Divlji golub pećinar i danas živi u zemljama oko Sredozemnog mora pa i u kraškim predelima Like, Dalmacije i Istre.

Među zoolozima je podeljeno mišljenje o poreklu domaćeg goluba. C. Darwin, O. Heintroth i L. J. Cole, poznati istraživači prirode, zastupaju teoriju da je golub nastao iz jednog stabla (monofiletično) od goluba pećinara.

Po mišjenju ornitologa C. L. Brehma, K. Russa i  A. Ghigija domaći golubovi su nastali iz više stabala (polifiletično), ukrštanjem golubova pećinara (Columba livia), sa tibetanskim snežnim golubom (Columba leuconota), afričkim kovanim golubom (Columba guinea), izumrlom vrstom goluba selca (Columba migratoria), goluba grivnjaša (Columba palumbus) i goluba dupljaša (Columba oenas).

Kao dokaz oni navode da neke današnje rase domaćih golubova poseduju osobine i ovih divljih predaka. Ovu drugu hipotezu podržava i W.M. Levi, jedan od najboljih poznavalaca golubarstva i pisac mnogih stručnih knjiga iz ove oblasti.

(Iz knjige "Bolesti golubova" dr Dimitrija Palića)

Natura broj 11 (februar 1997)

Natura Online (4.12.2010)