Retke rase: nenecka lajka 

• Ruska lajka je dugo u narodu smatrana jedinstvenom rasom. Ali, to nije tačno. Reč je je o celom skupu rasa i varijeteta kojih ima oko 25. Jedna od tih ruskih lajki je i nenecka lajka... 

Piše Aleksandar Arsić *

Nenecka lajka je rasa pasa poreklom iz severozapadnog Sibira, iz Jamalo-Neneckog autonomnog okruga, tipično severnog predela omeđenog planinom Ural, sa jedne, i Severnim ledenim okeanom, sa druge strane. Rasa jeste priznata od Međunarodne kinološke federacije ali je izuzetno retka. 

Dugo je smatrana varijetetom zapadno-sibirske lajke da bi, kao zasebna rasa, tačnije podrasa, bila priznata tek 1994. godine. Radi se o tipično radnoj rasi psa. Tradicionalno je uzgaja sibirsko pleme Nenci, iz naroda Komi, po kojima rasa nosi ime. Pored ovog naziva postoje i drugi nazivi: irvaška lajka, irvaški špic, olenogonka, tavgijska ili ruska samojedska lajka

neneckalajka 03

Brojni naučnici smatraju da je ovaj pas predak čuvenog sibirskog samojeda, za šta ima osnova, s obzirom na to da su samojedi genetski srodni ruskim lajkama. 

Odvajkada, ovi psi se koriste kao lovački i psi čuvari, ali oni mogu takođe poslužiti i kao zaprežni i psi za gonjenje irvasa pa nije pretrano kazati da je ovo i višenamenska rasa. 

Nenecka lajka je dugo držana u „zapećku“ da bi se, tek posle raspada bivšeg SSSR-a, vratila na scenu u punom sjaju. Naime, tokom sovjestskog perioda nenecka lajka je bila na granici izumiranja da bi, početkom devedesetih godina prošlog veka, bila ponovo „otkrivena“ i predstavljena široj javnosti. 

Da podsetimo: posle Oktobarske revolucije, u celom nekadašnjem Ruskom carstvu, nastupile su brojne promene pa ni Sibir nije bio pošteđen istih. Brojni procesi poput kolektivizacije zemlje, industrijalizacije, povećane seče šuma, izlovljavanja divljači i širenja naselja i gradova ne samo da su menjali rusko društvo već i sudbinu nenecke lajke. 

Sibirska plemena bila su tada prinuđena da prekinu nomadski i polunomadski način života; sibirska zemlja sve više se kultivisala, a putevi i pruge zamenili su stare nomadske staze. Bilo je sve manje potreba za uzgajanjem neneckih lajki. Tek po neki entuzijasta i zaljubljenik zadržao bi po koji par ovih lajki, umesto nekadašnjih čitavih „čopora“ koji su brojali od četiri do sedam jedinki. Da stvar po rasu bude još teža, a zbog sve učestalijeg mešanja lokalnog stanovništva sa pridošlicama, kao i brojnih raseljavanja i preseljavanja stanovništva, u nekada daleke i  izolovane krajeve koja su naseljavala sibirska plemena, prodrlo je i opako virusno oboljenje - štenećak. Ta teška bolest za koju ne postoji lek, već se isključivo primenjuje vakcinacija štenadi, odnela je brojne živote neneckih lajki, zapretivši da ih zauvek izbriše sa lica Zemlje. Uprkos toj tužnoj činjenici rasa je ipak opstala ali proređena i u znatno manjem broju. 

neneckalajka 02

Danas, a pogotovo od kada je priznata kao rasa, nenecke lajka beleži rast jedinki ali je i dalje retka. One više ne vuku saonice i ne gone ogromna stada irvasa kao nekada. Sada samo čuvaju domove i pomažu lovcima u lovu. Međutim, treba naglasiti da je rasa isključivo radna a i naučno je dokazano da je lajke nemoguće pretvoriti u pse za društvo. 

Nenecke lajke poseduje sve osobine koje imaju i ostale lajke: živahne su, bučne, razigrane, ali uvek oprezne i budne, nepoverljive prema strancima. 

Spadaju u pse omanje telesne građe, mužjaci su visoki 44-50 cm, a ženke 40-45 cm. 

neneckalajka 04

Telo im je mišićavo i skladno, leđa su ravna, a rep je podignut i povijen preko leđa, što i jeste zaštitni znak" pasa iz roda špic. Lobanja je sitna, širokog čela i izduženih vilica; uši stoje podignuto do poluoboreno. Grudni koš je širok i srednje dubok i širi je u odnosu na karlicu, kao i kod većine primitivnih rasa pasa. 

Dlaka je duga i gusta sa gustim slojem podlake koji životinju štiti od dugih i oštrih zima, po kojima je Sibir i poznat. Dlaka može biti jednobojna: smeđa, crna i retko kada potpuno bela ili dvobojna, uglavnom je crno-bela ili bela sa tamnim mrljama. Noge su stubaste i snažne. 

Dakle, to je nenecka lajka, jedinstvena rasa spašena od izumiranja. Poslednijh decenija intenzivno se radi na popularizaciji i širenju rase, na njenom povratku u svoj istorijski areal uzgajanja. Do sada su u tome postignuti značajni rezultati ali još uvek nisu zadovoljavajući. Svetlo na kraju tunela je u činjenici da ova rasa ima dobru budućnost iako je još uvek retka... 

…..

Aleksandar Arsić, autor ovog teksta, vodi i uređuje svoja dva sajta: www.neobicniljubimci.rs i www.severna-postaja.rs

Natura Online (8.4.2023)